Arhiva » Vesti » Dnevnik 17.04.2008
SOKOLOVIĆ: Odreći se nametnutih formi i opcija
Dnevnik četvrtak, 17. april 2008.
Jedan od dva scensko - muzička programa, s kojima je Nomus ove godine otvorio novu stranicu u svojoj koncepciji, obogaćujući je drugim umetnostima i slobodnijim istraživačkim formama, pored mjuzikla „Jadnici“ kojim će biti zatvoren festival, bila je i predstava „Medved“ Čehova, odnosno „šala za džez - trio i jednog glumca u deset slika“, koju su izveli Zijah Sokolović i trio „Lolita“ iz Slovenije. Nije dovoljno reći da uloga muzike više nego značajna u ovom zanimljivom, neobičnom i drugačijem viđenju Čehova na sceni, ali jeste da likove u ovom komadu tumače instrumenti, odnosno muzika.
Grigorija Stepanoviča Smirnova igra poznati glumac Zijah Sokolović, koji je i osmislio ovu predstavu, ali Jelenu Ivanovnu Popovu muzika koju na saksofonu izvodi Primož Simončič, a Luku bas gitara Iztoka Vidmara, uz bubnjeve Marjana Staniča.
Za ovu zamisao je bilo potrebno naći muzičare koji će umeti da je „isprate“. Kako ste ih vi našli?
- U neka stara vremena, postojao je korzo i ljudi su tamo išli i cirkulirali, hodali, i u petom, šestom krugu, videli svoju simpatiju, ljubav. Neki su godinama bili na korzu, šetali su, nisu je našli, a neki su je našli prvu noć. Ako tražite, onda ćete i naći takve stvari. To je osnovna ideja koja nas vodi, a drugo, mi smo se već nekako poznavali ranije. Možda nije problem naći muzičare, kao što nije problem naći ni glumce. Mislim da su oni vrsni muzičari, ali bitan elemenat koji se krije u tim muzičarima je neka vrsta ljudskosti ili, ako mogu da kažem, humanizma do umjetnosti, ili do poštovanja samog sebe da uđu u jedan ovakav projekat koji nisu nikada radili. Oni su ipak muzičari koji sviraju, nisu ljudi koji to pretvaraju u neki scenski oblik.
Sigurno je da kada bih ponovo tražio muzičare ili nekog drugog, da bih našao. I sada sam isto radio neobičnu predstavu, pa sam našao par glumaca koji su željeli to da rade. U tome je mislim jedina tajna. Gledao sam jednu koreografsku predstavu, stvarno neobičnu i fantastičnu, koja je obišla svijet, i u njoj se pojavljuju 22 mlada plesača koji govore četiri jezika i istovremeno plešu i pjevaju na četiri jezika. Svi su nekog, ako mogu reći, afričkog porijekla, i kada su pitali reditelja kako je našao 22 tako fantastična plesača koji imaju kondiciju da plešu i pjevaju uživo, on je rekao da su napravili audiciju i da se na nju javilo hiljadu ljudi. Svijet je malo drugačiji od klišea u kojem živimo i u koji zapadamo. Globalizacija nije izvana, ona je prvo u nama. Provincija nije tamo gdje mi živimo, nego je u našoj glavi i ta provincija iz nas raste i postaje to žbunje i ta bara u kojoj se mi nalazimo.
Kako ste uopšte došli na ideju da radite ovakvu predstavu? Jeste li se zasitili reči?
- Ne, jednostavno zato što živeći na Zapadu, čovjek uvijek želi da napravi nešto što će da doživi uspjeh i stvori karijeru, nešto što će da zaradi ogromne pare, ili barem da ih zarađuje. Stalno imate neke opcije koje su možda izvan vašeg karaktera i svijeta, i kada odustanete od tih globalnih referenci, i ako se odreknete tih formi koje vam se nameću svaki dan, da morate biti pristojni i lijepi, da kad idete u goste morate poneti flašu vina i da morate poneti djeci čokoladu, jer inače neće da vas vole, to je vrsta primitivizma koja mi se već gadi na neki način... Ako se odreknete toga, videćete koliko ste vi u stvari čudna i neobična žena, i kada bi se otvorili u tom pravcu, sigurno da bi možda i s drugim čovjekom živjeli.
Kako se baš Čehovu „ovo“ dogodilo, i „Medvedu“?
- Prvo, Čehov me svakako interesuje i polazim od toga, a drugo, ovo nije pravi Čehov, Čehov apsurda, ili jedne konstantne linije traganja za smislom ljubavi. Ovo je Čehov koji je čisti realizam, pisan prije njegovih kriznih dana, veseo, a tu je i optimizam i na kraju sudar različitih svjetova koji ipak nađu neko zajedničko ishodište. Mi smo se i vodili u tom pravcu, da imamo optimizam.
Pošto već deset godina igrate ovu predstavu, da li je pretrpela promene?
- Svi smo stariji, zreliji smo do te ideje, i mogu vam reći da je sve isto kao i prije. Možda se muzika tu i tamo, u nekom tonu, u slobodi, promijenila, dobila neku zrelost, jer ipak je to neko ko ide u četvrti ili peti razred osnovne škole, nije više predstava za obdanište. Znači, dobila je neku zrelost, a što je najvažnije, mi smo dobili hrabrost da idemo još dalje.
Hoćete li se usuditi da još nešto tako napravite?
- Sigurno da, ako čovjek želi da napravi isto, neće moći. To je kao što ni Kolumbo nije tražio Ameriku, nego Indiju, a došao u Ameriku. Tako i mi kad tražimo, naći ćemo možda nešto drugo. Ja sam napravio jednu neobičnu predstavu s kojom ću doći na Infant festival u julu. Ima predznak nemogućeg, a ipak realnog. Radi se o komadu „Kos“ Dejvida Harovera.
Nataša Pejčić
Poslato 16.04.2008
Grigorija Stepanoviča Smirnova igra poznati glumac Zijah Sokolović, koji je i osmislio ovu predstavu, ali Jelenu Ivanovnu Popovu muzika koju na saksofonu izvodi Primož Simončič, a Luku bas gitara Iztoka Vidmara, uz bubnjeve Marjana Staniča.
Za ovu zamisao je bilo potrebno naći muzičare koji će umeti da je „isprate“. Kako ste ih vi našli?
- U neka stara vremena, postojao je korzo i ljudi su tamo išli i cirkulirali, hodali, i u petom, šestom krugu, videli svoju simpatiju, ljubav. Neki su godinama bili na korzu, šetali su, nisu je našli, a neki su je našli prvu noć. Ako tražite, onda ćete i naći takve stvari. To je osnovna ideja koja nas vodi, a drugo, mi smo se već nekako poznavali ranije. Možda nije problem naći muzičare, kao što nije problem naći ni glumce. Mislim da su oni vrsni muzičari, ali bitan elemenat koji se krije u tim muzičarima je neka vrsta ljudskosti ili, ako mogu da kažem, humanizma do umjetnosti, ili do poštovanja samog sebe da uđu u jedan ovakav projekat koji nisu nikada radili. Oni su ipak muzičari koji sviraju, nisu ljudi koji to pretvaraju u neki scenski oblik.
Sigurno je da kada bih ponovo tražio muzičare ili nekog drugog, da bih našao. I sada sam isto radio neobičnu predstavu, pa sam našao par glumaca koji su željeli to da rade. U tome je mislim jedina tajna. Gledao sam jednu koreografsku predstavu, stvarno neobičnu i fantastičnu, koja je obišla svijet, i u njoj se pojavljuju 22 mlada plesača koji govore četiri jezika i istovremeno plešu i pjevaju na četiri jezika. Svi su nekog, ako mogu reći, afričkog porijekla, i kada su pitali reditelja kako je našao 22 tako fantastična plesača koji imaju kondiciju da plešu i pjevaju uživo, on je rekao da su napravili audiciju i da se na nju javilo hiljadu ljudi. Svijet je malo drugačiji od klišea u kojem živimo i u koji zapadamo. Globalizacija nije izvana, ona je prvo u nama. Provincija nije tamo gdje mi živimo, nego je u našoj glavi i ta provincija iz nas raste i postaje to žbunje i ta bara u kojoj se mi nalazimo.
Kako ste uopšte došli na ideju da radite ovakvu predstavu? Jeste li se zasitili reči?
- Ne, jednostavno zato što živeći na Zapadu, čovjek uvijek želi da napravi nešto što će da doživi uspjeh i stvori karijeru, nešto što će da zaradi ogromne pare, ili barem da ih zarađuje. Stalno imate neke opcije koje su možda izvan vašeg karaktera i svijeta, i kada odustanete od tih globalnih referenci, i ako se odreknete tih formi koje vam se nameću svaki dan, da morate biti pristojni i lijepi, da kad idete u goste morate poneti flašu vina i da morate poneti djeci čokoladu, jer inače neće da vas vole, to je vrsta primitivizma koja mi se već gadi na neki način... Ako se odreknete toga, videćete koliko ste vi u stvari čudna i neobična žena, i kada bi se otvorili u tom pravcu, sigurno da bi možda i s drugim čovjekom živjeli.
Kako se baš Čehovu „ovo“ dogodilo, i „Medvedu“?
- Prvo, Čehov me svakako interesuje i polazim od toga, a drugo, ovo nije pravi Čehov, Čehov apsurda, ili jedne konstantne linije traganja za smislom ljubavi. Ovo je Čehov koji je čisti realizam, pisan prije njegovih kriznih dana, veseo, a tu je i optimizam i na kraju sudar različitih svjetova koji ipak nađu neko zajedničko ishodište. Mi smo se i vodili u tom pravcu, da imamo optimizam.
Pošto već deset godina igrate ovu predstavu, da li je pretrpela promene?
- Svi smo stariji, zreliji smo do te ideje, i mogu vam reći da je sve isto kao i prije. Možda se muzika tu i tamo, u nekom tonu, u slobodi, promijenila, dobila neku zrelost, jer ipak je to neko ko ide u četvrti ili peti razred osnovne škole, nije više predstava za obdanište. Znači, dobila je neku zrelost, a što je najvažnije, mi smo dobili hrabrost da idemo još dalje.
Hoćete li se usuditi da još nešto tako napravite?
- Sigurno da, ako čovjek želi da napravi isto, neće moći. To je kao što ni Kolumbo nije tražio Ameriku, nego Indiju, a došao u Ameriku. Tako i mi kad tražimo, naći ćemo možda nešto drugo. Ja sam napravio jednu neobičnu predstavu s kojom ću doći na Infant festival u julu. Ima predznak nemogućeg, a ipak realnog. Radi se o komadu „Kos“ Dejvida Harovera.
Nataša Pejčić
Poslato 16.04.2008
Preuzeto sa sajta dnevnik.co.yu »
Oglasi
Vesti dana
©2008 Naslovi
Komentari