Hrvati tek trećerazredni

Politika

Specijalno za Politiku

Sarajevo – Delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Božo Rajić tvrdi da su Hrvati u BiH „neravnopravni na svim nivoima vlasti” i da je „otimanje ustavnih i finansijskih prava hrvatskog naroda u Federaciji BiH prevazišlo i ona rigidna vremena kada je to, umesto Sarajeva, radio Beograd”.Parafrazirajući nobelovca Ivu Andrića Rajić za „Politiku” kaže „mi znamo da je Drina kriva i da je nikada nećemo do kraja ispraviti, ali nećemo ni odustati od borbe da je ispravimo”.

„Ustavni i stvarni položaj hrvatskog naroda u BiH je trećerazredan, jer je ustavna i stvarna pozicija tri konstitutivna naroda u ovoj zemlji potpuno različita. Matematički rečeno, Srbi su suvereni sto posto, Bošnjaci 85, a Hrvati nula odsto. Nepobitna je činjenica da Srbi u RS mogu, mimo volje druga dva naroda, doneti svaki propis, uključujući i ustavne promene. Isto to u Federaciji BiH mogu da urade Bošnjaci, zato što su brojčano moćniji od Hrvata i Srba”, objašnjava Rajić i sugeriše da je „ovo situacija pred kojom ne treba zatvarati oči”, te da „nije korektno, ni politički, a ni moralno različite činjenice nazivati istim imenom”.

Nezadovoljstvo u hrvatskom narodu, kad je u pitanju odlučivanje na nivou BiH, izaziva i institut entitetskog glasanja, ili kako to Rajić kaže „stvarni izvršni veto za kojim, za razliku od Hrvata, uvek mogu posegnuti Srbi i Bošnjaci”.

„U slučaju da su protiv, priča je time završena. Odluku koja je rezultat entitetskog glasanja ne može osporiti nijedna ustavna kategorija, uključujući i ustavni sud. Izuzetak je visoki predstavnik, pod pretpostavkom da proceni da treba reagovati.Tačno je da postoji i mogućnost pokretanja vitalnog nacionalnog interesa, ali to nije veto, nego je zahtev za odlaganje privremenog rešenja do odluke Ustavnog suda koja je,svaki put, donesena preglasavanjem sudija iz reda hrvatskog naroda”, tvrdi Rajić i kao primer navodi Javni radio-televizijski servis u BiH. Istovremeno napominje da se „do istovetnih prava za sve tri konstitutivna naroda može doći tako što će se izmeniti postojeći Ustav” i to „na način na koji će se doći do onoga što je pravedno i jednako za sve, što je deljivo sa tri”.

U razgovoru za „Politiku” Rajić ističe da se „predstavnici hrvatskog naroda ne zalažu za rešenja koja bi značila destrukciju BiH i njenu razgradnju, već za instrumente bez kojih ne može biti izgrađeno poverenje u ovoj zemlji”.Drugim rečima „izlaz je u celovitoj reformi ustava kojom će se uspostaviti ista administrativno-teritorijalna i ustavno-pravna i institucionalna rešenja za sve tri naroda”.Priču o trećem enititetu on ne prihvata, jer smatra da je „ona podvala” i da „treći entitet nije evropsko pravno nasleđe”, te da bi se u ustavnoj prekompoziciji BiH, prema mišljenju Hrvata, „morale naći multietničke federalne jedinice”.

Osvrćući se na neke sveže primere nadglasavanja hrvatskih predstavnika u Federaciji BiH, prvenstveno u vladi ovog entiteta, Rajić kaže da je „istovremeno iznenađen i pogođen količinom političke i moralne bezosećajnosti s kojom se vrši poreglasavanje Hrvata”. Napominje da nije situacija bolja ni u RS, s tom razlikom da je „nadmoć manje uočljiva u RS , jer u FBiH živi 95 odsto od ukupnog broja Hrvata u BiH”.

Na pitanje „Ko je kriv što se Hrvati u većem broju ne vraćaju u RS” on odgovara: „Kriv je rat, krivo je i vreme koje je uspostavilo neke nove životne realnosti koje je teško menjati, kriva je i vlast RS, zatim krivi smo i mi koji smo predstavljali hrvatski narod u BiH, ali krivicu snosi i međunarodna zajednica koja se nije bogzna pretrgla u vraćanju Hrvata na njihova predratna ognjišta”.

Iako priznaje da deo odgovornosti za sve izraženije nezadovoljstvo Hrvata u BiH, uključujući i masovniji povratak, snose i svi dosadašnji i aktuelni političari iz reda ovog naroda Rajić ne prihvata tezu, „koja se plodno razvija u Sarajevu”, a po kojoj su, „Hrvati krivi za poziciju u kojoj se nalaze”.

„Mogli su hrvatski političari učiniti više, ali to nije presudno u mozaiku svega onoga što se događalo.Presudna je ustavna kompozicija zemlje, ona je bila glavna brana povratku Hrvata”, kaže on i poručuje da „Sarajevo, Mostar i Banjaluka moraju konačno da shvate da nema srećne zemlje sa nesrećnim ljudima i narodima”, kao ni „osećaja da je nešto tvoje ako nisi jednakopravan i ako nemaš iste mogućnosti kao drugi”. Do svega toga, kategoričan je Rajić, „može se doći kroz ustavne promene, ali je potrebno dva prsta obraza”.

Dubravka Sarajlić

[objavljeno: 15/05/2008.]