Godišnji odmor na ratnim poprištima

B92

Nije bilo prošlo dugo da smo Vukovar reintegrirali, po gradu se još avetinjski osjećao miris nesreće, kad su Dravom počeli uplovljavati prvi turistički brodovi. Domaći se svijet pitao kakav to narod dolazi vidjeti zgarišta i tuđe, još svježe ratne ruševine.

Neki su optimistično komentirali da je to znak da dolaze bolja vremena, da će turisti ostaviti ponešto novca, djelomice možda i pripomoći mentalno zacijeliti grad. Sjećam se jednog muškarca 30-ih godina, stranca čiji je dom na drugoj strani svijeta, niti je znao puno o Vukovaru, niti mu je bilo jasno tko je i zašto ratovao. Njemu je, eto, samo bilo zanimljivo prošetati ulicom ruševina i znati da su to one iste ruševine koje je ne tako davno vidio na CNN-u.

Učiniti nesreću drugih sastavnim dijelom svojega godišnjeg odmora, putovati ne da bi se vidjelo stare gradove i ulja starih majstora, već da bi se vidjelo nove ruševine i promatralo tuđu bol, valjda je to sastavni dio nove grane turizma u usponu, tzv. disaster turizma, gdje putnik obilazi poplavama, potresima, ratovima nedavno poharana područja. “Išli smo u Kabul jer je to zanimljivo odredište, željeli smo vidjeti kako izgleda ta zemlja koja desetljećima životari… Dobro smo se pripremili, puno se informirali, nismo tražili probleme i ne vidim ništa čudno u tome što smo htjeli proputovati Afganistan”, govori kanadski bračni par koji se u Toronto vratio živ i zdrav.

Ground Zero nezaobilazna je točka obilaska New Yorka

Ima mjesta na ovom svijetu koja su, nakon što ih je pogodila kakva prirodna ili ljudskom rukom izazvana katastrofa, postala turistima zanimljivija nego što su ikada prije bila. To se, recimo, nakon tsunamija dogodilo nekim dijelovima turistički i prije razvikane jugoistočne Azije. “Povratak turista i turizma koji se nama počeo događati ubrzo nakon tsunamija prilično je čudan. Dođe vam da pomislite da je svaki publicitet, bio on dobar ili loš, izazvan nekim dobrom ili zlom, na kraju uvijek - dobar publicitet”, komentira John Koldowoski, direktor u Putničkoj udruzi pacifičke Azije. S jedne strane to pokazuje da se ljudi danas ne boje putovati bilo kamo, a s druge da su imuni na sve loše stvari koje se događaju drugima i drugačijima te da tuđa nesreća može biti tek banalna zanimacija u nečije slobodno vrijeme.

Srednjovječni avanturisti

“To su ljudi koji stižu u velikim terenskim autima, s opremom, lijekovima i maskama za sebe, nose velike objektive i kamere, snimaju našu nesreću, čak to ne rade u komercijalne svrhe, oni nisu fotoreporteri pa da žive od tih snimki tuđe patnje”, tako je turiste koji hrle u područja prirodnih katastrofa i ratne zone opisao jedan od lokalnih stanovnika čije je područje pogodila prirodna katastrofa.

”The World Most Dangerous Places”, knjiga američkog novinara Roberta Younga Peltona, kako joj u naslovu jasno stoji, opisuje najopasnija mjesta na planetu i stalno doživljava nova izdanja. “Napisao sam je pet godina prije nego što je počeo rat u Iraku, više sam je pisao sebi za dušu, a danas se prodaje kao turistički vodič! Zbunjen sam. Dosad su već svi moji prijatelji posjetili Afganistan i Irak”, komentira autor. Na opasna ili katastrofama pogođena mjesta ne putuju samo mlađi avanturisti s naprtnjačama, raste broj srednjovječnih “turista” koji traže ture po nesrećom pogođenim odredištima. Američka kompanija Gray Line napravila je sjajan posao u vrijeme kad je Louisianu pogodila Katrina, od kolovoza 2005., a mnogi tamo odlaze još i danas. Ljudi voajerski dođu zavirivati u tuđa poplavljena i uništena dvorišta…

U Černobilu je sve više turista iz cijeloga svijeta

“Postoje neka područja, poput recimo Kašmira, koje i u doba rata ne prestaju reklamirati kao turističku destinaciju. Pa zašto onda biti šokiran kad čujemo da neki ljudi turistički obilaze i druge ratne zone?”, pita Young Pelton. Većina ljudi koja posjećuje takva mjesta ima neko vojno iskustvo ili pak dolazi i prijavljuje se kod humanitarnih agencija pitajući mogu li što pomoći. No, ima i slučajeva poput grupe japanskih turista koji su usred rata u Afganistanu putovali tom zemljom bez puno znanja, “naoružani” jedino ruksacima i vrećama za spavanje.

Miris baruta i paleža

Na internetu nije problem pronaći forume i cijele internetske stranice na kojima ti putnici, koji vole mirisati barut i palež te putem sretati vojnike i humanitarne djelatnike, jedni drugima daju savjete i najnovije informacije vezane uz putovanja po ratnim zonama ili, primjerice, ulaženje u zemlje bez obavezne, tražene, vize. Postoji i Dangerpedia, neka vrsta doduše slabo razvijene, “ratne” inačice dobro znane Wikipedije. Koristi interaktivni softver koji omogućava da korisnici upisuju najnovije informacije o najopasnijim mjestima na svijetu. Hrvatska toj vrsti putnika danas nije zanimljivo područje pa kad na Dangerpediji tražite informaciju o našoj zemlji, link vas vodi na stranice CIA-e.

Nema informacija iz prve ruke, nekog putnika kojem je Hrvatska bila napeta i opasna.

Radioaktivna avantura

Na web stranicama Roberta Younga Peltona nalazi se i interaktivna karta svijeta na kojoj na skali od “za odmor s bakom” do “moglo bi to biti tvoje zadnje putovanje” putnik može vidjeti koja su najopasnija mjesta. Sudeći po toj karti, predvidljivo, najgore je putovati Irakom i Afganistanom, a neke su zemlje subjektivno ocijenili manje ili više opasnima nego što je to njihov globalni imidž.

Ne putuju li baš po ratnim zonama, mnogi vole zaviriti u mjesta novije povijesti. Jedno od najposjećenijih točaka u New Yorku danas je, očekivano, onaj dio na Manhattanu gdje su stajali neboderi Svjetskoga trgovačkog centra, sada planetarno poznati Ground Zero.

Černobil, u kojem se 1986. dogodila eksplozija u nuklearnoj elektrani, više nije pustinjski prazan. Sve više ga obilaze znatiželjnici naoružani Geigerovim brojačem koji u potrazi za radioaktivnom avanturom stižu s raznih strana svijeta...

Goli otok

Upućeni turisti rado posjećuju zloglasni Goli otok, za koje je u pristaništu otvoren jedan ugostiteljski objekt. Međutim, radionice u kojima su radili zatvorenici, spavaonice i drugi objekti u sve su lošijem stanju, područje nije markirano, pa bez će bez pratnje domaćeg vodiča izostati cjelovit doživljaj i informacije

Tajanstvene spilje i vojne baze na Visu

Višanin Jurica Žitko turizmom lani je pokrenuo vlastiti turistički obrt Avantura Jonathana Livingstona i od početka sezone u lipnju ove godine posla ima svaki dan.

Njegovi su gosti svih uzrasta, od sedam do 77 godina, među kojima je podjednako domaćih i stranih ljudi koji traže nešto više od samog kupanja i sunčanja.

Žitko grupama od šest do deset turista, koje vozi specijalnim vozilom Pinzgauer isključivo makadamskim i divljim cestama, nudi svakodnevne izlete po otoku, s detaljnim objašnjenjima i pričama. On to zove povijesno-sportskim turizmom kroz koji njegovi gosti dobiju puno jasniju sliku otoka. To uključuje posjet vrhovima i spiljama (70-ak raznih spilja i jama), obilazak bivših podzemnih vojnih instalacija 60 metara pod zemljom, brojnih vojnih baza, ali i discovery penjanje, padobransko jedrenje, mounting biking, slobodno penjanje, ronjenje, trekking i paintball.

Izleti traju od 10 sati ujutro do sumraka, a cijena iznosi od 350 kuna po osobi. Najbolja reklama za njegove izlete je, kako tvrdi, usmena predaja zadovoljnih turista. Dobro surađuje sa skiperima koji svojim gostima preporučuju Žitkove usluge. Za sljedeću godinu planira kupiti još jedno vozilo, a cilj mu je produljiti sezonu na cijelu godinu. (B. Mitraković)

Kolekcioniranje doživljaja, a ne samo predmeta

- Bogataši se danas žele na neki način izdvojiti od onih ‘samo imućnih’, srednje klase. Oni žele ono što si nitko drugi ne može priuštiti ili ono što drugi ne mogu iskusiti. Njima je izazov da uvijek budu korak ispred drugih - kaže Robert Frank, autor knjige “Richistan: A Journey Through the American Wealth Boom and the Lives of the New Rich”.

Cijela nova grana ekonomije nastaje da bi se servisirale želje onih koji smatraju da im pripada samo izuzetno. Klub Quintessentially, primjerice, stvoren je za one “koji imaju mnogo više novca nego vremena” i pomaže svojim članovima (za godišnju članarinu između 5000 i 40.000 dolara) u ostvarivanju nemogućih želja, hirova i prohtjeva pomoću 35 asistenata u raznim gradovima. Više biznismena, koji su zaradili golem novac na špekulativnim fondovima, zaželjelo je da ih se spusti helikopterom u prašumu Amazone, na četiri dana bez hrane, samo s noževima, uz zapovijed da se ne intervenira ni “u slučaju izrazite, pa čak i životne opasnosti”.

No, postoji još jedan trend koji se pojavljuje istodobno s povećanjem zabrinutosti bogatih za planet. - Ljudi danas žele kolekcionirati doživljaje, a ne samo predmete. Mnogi žele biti obogaćeni iznutra, participirati u životu, a ne ostati promatrači - objašnjava Milton Pedraza iz Luxury Instituta koji detektira trendove i prohtjeve gornjih deset posto najbogatijih na svijetu. Drugi klub za one čije je vrijeme novac, Exclusive Resorts, nudi putovanja u budistički Bhutan gdje se članovi druže sa svećenicima i istražuju himalajsku kulturu, čak i pomažu u restauraciji hrama. Putovanje u Ruandu obuhvaća i promatranje ugrožene vrste gorila, a od cijene aranžmana odbija se dio kao pomoć za očuvanje njihova habitata. Pedraza konstatira da je najnoviji trend na tržištu istinskog luksuza “statusni simbol koji nitko ne može zamijetiti na prvi pogled, i to je i njegova suština: darovanje”.