Kao Alisa u zemlji čudesa

e-Novine

Šetamo tako po svijetu, i volimo o sebi imati dobro mišljenje, jer smo si krasni, jer mi to zaslužujemo. Ponekad našu dobrotu mjerimo količinom dobrih djela, ili količinom neučinjenih loših djela, ponekad ljepotom i suptilnošću izgovorenih riječi. Ali tako je lako skliznuti, transformirati se u ono što inače preziremo. Moja osobna mjera za dobrotu bila je – uvjerenje o jednakosti svih ljudi, poštovanje prema svakom ljudskom biću bez obzira na vjeru i naciju. Kao dijete miješanog braka, vjerojatno nisam ni imala puno šanse misliti drugačije, i drago mi je što je to tako.

Ako nas netko uvrijedi, a mi se spustimo na njegov nivo, koristeći iste ili slične riječi kao i napadač, jesmo li i dalje jednako dobri? O tome sam mozgala još neko vrijeme nakon prvog, i jedinog verbalnog sukoba sa svojom gazdaricom. A svih ovih godina, dakle više od 20, sramim se zbog izgovorenog.

Do sukoba je došlo nakon što mi je ona naredila, jednog kišnog i blatnjavog dana, da očistim cipele, njene, i cipele njene djece, i cipele njenog muža. Usprotivila sam se, rekavši da ja nisam tu da bih njima bila rob ili sluškinja, nego dadilja, i da si izvole cipele očistiti sami. Kao da je jedva čekala tu moju prvu pobunu, podivljala je, obuzeo ju je, meni potpuno nelogičan, bijes, kao da je, obračunavajući se sa mnom, rješavala neke stare račune sa životom. Usmjerila je pogled onih svojih sivih, hladnih očiju u moje, i procijedila, kipteći:

- Sad znam da su istinite sve one priče o Jugoslovenima!

Ja, najednom zaintrigirana, upitam:

- Kakve priče?

- Priče da ste lijena, jadna, primitivna govna!

E, tu je mene obuzeo bijes. Bez razmišljanja, uzvratih joj, skoro sa zabavljenim smiješkom:

- E, a ja sad znam da su istinite sve one priče o Židovima!

Istog momenta kad sam to izgovorila, požalila sam. Što mi bi? Kao, ako ćemo se vrijeđati po nacionalnoj ili vjerskoj osnovi, i ja konja za utrku imadem, jel'te? A ima li lakše mete od čovjekove vjere ili nacije, koju uz to nije ni birao, nego mu je pripala samim rođenjem? Niski udarac za niski udarac.

Gledala me je, nije ni riječi rekla. Okrenula se potom na peti svojih jahačkih čizama u kojima je valjda i spavala, i napustila prostoriju. Od tog dana među nama je vladala kontrolirana hladnoća, kao da smo obje htjele vidjeti koja će duže izdržati naelektrizirani zrak i potpuni izostanak ikakve humane komunikacije. Naravno, ja nisam mogla dugo tako, a ona je, izgleda, u takvoj atmosferi i odrasla, pa nije smatrala za shodno niti da me otpusti.

Za razliku od mog odnosa s njom, moj odnos sa djevojčicama se u međuvremenu bitno popravio, jer sam ih ja zavoljela, eto, takve, bahate, razmažene i drske. Djecu ne znam ne voljeti. Iako su me nekoliko puta dovele do ruba suza, iako su njihove riječi boljele više od riječi bilo koje odrasle osobe, praštala sam im i tim praštanjem ih zbunjivala. Praštanje nije uključivalo i pokornost, pa su brzo shvatile da moja mekoća nije i znak slabosti, zbog koje bi me, znam, bile prezrele do kraja.

Gastarbajterska radost i tuga: Ženeva

Photo: stock

Kao da sam uspješno prošla njihovo nekakvo testiranje, postala sam im mali vjesnik jednog drugačijeg svijeta, u kojem važe neka pravila srca a ne novca, počele su mi se približavati, polako ali sigurno. Koliko je samo straha bilo u njihovim prvim, sramežljivim znakovima naklonosti prema meni! Kao kad su mi jednog jutra, trenutak prije prelaska ulice, plaho, ali spremno, pružile ruke gledajući me s iščekivanjem. Te ručice koje sam primila u svoje dlanove, taj mali stisak prijateljstva, ta neizgovorena čežnja za toplinom, to je bila nagrada za sve moje patnje, jedna od prvih lekcija o napuštenosti, tuzi, i o okrutnosti svijeta odraslih prema bićima koja sasvim nezasluženo dobijemo na dar...

Emilie i Juliette

Kako sam odmah bila upisala školu za strance, zbog učenja francuskog jezika, gazdarica mi je posudila pare, do prve plaće. Stigao je Božić, kojeg oni nisu slavili, pa su otputovali u Izrael, cijela obitelj, osim mačaka. Mene su ostavili sa naređenjem da spavam u kući a ne u svojoj garsonijeri, "da se mačke ne bi osjećale usamljeno". Mahala sam im sa vrata sretno, jer sam već imala pakleni plan evakuacije iz tog dvorca strave. Naime, u školi sam upoznala Doris, curu iz Njemačke, koja je radila kod jedne dobre obitelji, i dogovor je bio da preselim kod njih dok ne nađem drugi posao.

Obitelj kod koje je Doris radila bila je spremna ugostiti me dok se ne snađem. Ali sam morala pričekati do iza Božića. To je bio jedan od tužnijih Božića u mom životu. Ja i dvije zločeste sijamske mačke sivog krzna, sivih očiju, opakog pogleda, koje su se samo oprezno šuljale po kući vrebajući me pogledom svoje gazdarice. Nevjerojatno kako ljubimci nalikuju svojim vlasnicima.

Naravno, nisam spavala u kući s njima, nego u svojoj izbi, u koju bi me nazvala moja mama, pa sam joj govorila kako mi je super u Švicarskoj. A onda bih glavu zabijala u jastuk i plakala dok ne bih zaspala, iscrpljena od suza i usamljenosti.

No, koliko god mi teško bilo, nije mi na pamet padalo vratiti se kući. Kad se sretna obitelj vratila iz Izraela, pričekala sam prvu plaću, a onda sa Doris dogovorila i organizirala moj bijeg. Jedne hladne ženevske noći, Doris i njen momak su me čekali u pokrajnjoj uličici u autu, ja sam pokupila svoje stvari, ubacila pare koje sam dugovala u poštanski sandučić, i na prstima, tiho, da me ne otkriju, išuljala se iz kruga njihove kuće.

Izašavši na snježni zrak, počela sam hodati, pa sve brže, a onda sam stala trčati najednom u strahu da će me otkriti i pokušati me zaustaviti. Uletjela sam u auto, na radiju je svirala "Dust in the wind", i otada, kad god čujem tu pjesmu, sjetim se tog bijega, Ženeve, snijega, Doris, njenog momka, i ludog smijeha koji nas je uhvatio kad smo dali gas i krenuli put bolje budućnosti.

Trebalo mi je nepunih tjedan dana da preko oglasa pronađem drugu obitelj. Ovi su živjeli van Ženeve, u nizu slatkih, urednih obiteljskih kućica tipičnih za švicarski malo imućniji srednji stalež. Bili su situirani, daleko manje od prethodne obitelji, ali još uvijek dovoljno da bih se ja osjećala, opet, kao Alisa u zemlji čudesa.

On je bio Englez, diplomata, a ona Francuskinja, nije radila, a nije joj ni bila potreba. Imali su dvije kćeri, stariju Emily, od 14 godina, i Juliette od 10 godina. Emily pamtim kao preozbiljnu, suzdržanu tinejđericu, koja se rijetko smijala. Juliette, eh, Juliette, djevojčica sa najzvonkijim glasom i smijehom na svijetu, sa pjegicama po cijelom licu, crna ovca obitelji jer se obitelj furala na intelektualnost, a Juliette, ona se furala na smijeh.

Gazda je radio u Ujedinjenim narodima, diplomata, slušao je Stinga, bio je neka vrsta velikog dječaka u odijelu, a sa djevojčicama je bio roditelj-prijatelj. I inače je u toj obitelji vladala "prijateljska" atmosfera, sa djecom se puno razgovaralo, i sa dadiljama, također. Htjeli su da budem "član obitelji", dali su mi malu sobu u potkrovlju, trebala sam se brinuti za djevojčice i za kuću, sve prijateljski, sve moderno i demokratski.

U širokom svijetu: Ženeva

Photo: stock

Tako sam tada prvi put u životu oprala nečije zahode, bilo je to jedno prijateljsko čišćenje zahoda, nitko me nije prisiljavao, ali mi je bilo, od strane gazdarice, "prijateljski" naloženo. Gazdarica je, za razliku od prethodne, bila ljubazna, jako, bila je tako napadno ljubazna da sam odmah nekako znala da tu nešto ne štima. Promatrajući je diskretno i proučavajući, shvatila sam brzo što nju boli.

Bila je, kao prvo, 10 godina starija od svog muža, koji ju je zaista obožavao. Međutim, ona nije obožavala sebe, ni svoje staračke bore, vidjelo se da se utrkuje sa vremenom, pokušava zaustaviti godine, ostati privlačna svome mlađahnom mužu.

Sav novac koji nije trošila na kućanstvo, trošila je na sredstva za uljepšavanje i pomlađivanje. Raznorazne basnoslovno skupe kreme za tijelo, protiv bora, protiv celulita, protiv staračkih mrlja, panično sakrivanje od sunčevih zraka, fitnessi, pilatesi, joga, a meni se činilo da se od silnog truda da ostane mlada toliko iscrpljivala da je starila još brže nego što inače bi.

Bilo mi ju je žao, njeno lice je podsjećalo na "Vrisak", otimanje od starosti, nasilna borba za vječnu mladost, groteska nemirenja sa sobom, godinama, i životom.

Pazi s kim šećeš

Bez obzira na povremenu mušičavost moje gazdarice, život u toj obitelji je za mene tekao uglavnom ugodno. Klinke su me voljele, očito im je nedostajalo malo obične, prave dječje igre i raspojasanosti, a sa mnom su imale osiguranu zabavu. Znale smo trčati po cijeloj kući, hvatati se oko stola ili se sakrivati, uz vriskove, pa bi se Juliettini inače blijedi obrazi zažarili od trke i smijeha, a čak i poslovično ozbiljna Emily bi na kraju popustila dječjem najprirodnijem porivu, onom za igrom.

Dobra strana tog posla je bila što su te obitelji na svoja putovanja uglavnom vodile i dadilje, pa sam tako ja, samo napola vjerujući da mi se to stvarno događa, za zimske praznike s njima otputovala u francuske Alpe na skijanje. Tamo su mi uplatili školu skijanja, kojeg sam ja savladala iznenađujuće brzo.

Već drugi dan mog samostalnog spuštanja niz padinu izvela sam najspektakularniji pad ikad, otkad je skijanja i skijaša. Naime, nekako sam uspjela da mi se skije ukrste, zapnu i zabiju se u snijeg. Izletjela sam kao katapultirana i izvela jedan originalni balkanski salto mortale pred očima zaprepaštenih skijača, tresnula na leđa i ostala tako ležati uvjerena da sam paralizirana od vrata nadolje, a možda čak i mrtva.

Instruktor skijanja je dotrčao, ja sam ga netremice gledala čudeći se što i tako mrtva čujem glasove. Vikao mi je da pomaknem ruku ili nogu, da dam neke znakove da nisam paralizirana, ali nisam mogla, ne zato što bi bila nepokretna, nego zato što sam mislila da nisam više među živima, pa što ću onda mrdat sa bilo čime. Pomislila sam kako ipak za nijednog Dalmatinca nije baš najsretniji odabir umrijeti okružen Švicarcima, mislim, ne daju ti ni da mrtav ljenčariš.

Ignorirajući njegove panične pokušaje da uspostavi komunikaciju sa mnom, samo sam tako ležala u snijegu i gledala u plavo nebo, razmišljajući kako je to romantično, da baš ja, koja sam toliko žudila za Francuskom, završim svoj kratki, mladi život upravo na padinama francuskih Alpi. Naslađujući se dramatičnim ali i poetičnim završetkom mog jadnog života, zamišljajući kako će ova obitelj, ona moja kod kuće, te svi prijatelji i znanci u domovini tugovati za mnom, shvatih najednom da se iznad mog beživotnog tijela nadnijelo puno glava, od kojih je jedna bila Juliettina, uplakana, a to me tako raznježilo da sam automatski pružila obje ruke k njoj da je zagrlim.

Uzdah olakšanja se pronio među zabrinutom skupinom, trenutak kasnije sjedila sam umotana u toplu deku sa šalicom vrućeg čaja u rukama, Juliette se smijala, a instruktor je ponavljao: "Moraš opet na skije, ako sad odustaneš zbog pada, više nikad u životu nećeš skijati!".

Photo: stock

Poslušala sam ga, sutradan sam hrabro opet stala na skije, i proskijala bez ikakvih nezgoda ostatak tog najbakovitijeg zimovanja u mom životu. Na ljeto sam opet išla s tom obitelji provesti njihove praznike. Išlo se na Azurnu obalu, kod gazdaričine rodbine, jednom riječju, nauživala sam se Francuske, proputovala je a sve bez ijedne kune tojest franka u džepu, dapače, za sve to uživanje i besplatno obilaženje moje zemlje snova sam još i dobivala plaću.

Kad nisam s njima putovala, preko tjedna sam radila po kući i bavila se djevojčicama, a subote i nedjelje sam bila slobodna. Svoj prvi slobodni vikend sam odlučila provesti šalabazajući malo po Ženevi, uz obalu jezera Lac Leman.

Dok sam šetuckala tako sama, i pomalo nostalgična za domom, zaustavi me jedan mladić od kojih možda 25 godina, i ljubazno mi se smiješeći započne konverzaciju s amnom. Bila su to tipična pitanja:"Odakle si, što radiš u Ženevi" i slično. Pitao me može li šetati malo sa mnom, prihvatila sam jer me mučio osjećaj usamljenosti.

Ugodno ćaskajući naletjesmo na nekog njegovog prijatelja, on se zaustavi na trenutak u razgovoru s njim, a potom smo produžili i nastavili čavrljati, sve dok u jednom trenutku pred nas ne iskočiše dva tipa pokazujući nekakve iskaznice i naređujući nam da pođemo s njima.

Bilo je očito da su nas zamijenili s nekim, mislila sam potpuno nezabrinuta događanjem; brinuti sam se počela tek pošto su nas utrpali u auto na kojem je pisalo POLICE i potom nas odveli u policijsku postaju. Ne vjerujući da mi se događa to što mi se događalo, zahtijevala sam objašnjenje i glasno se prepirala sa policajcima.

Nisu mi odgovarali na moje zahtjeve za objašnjenjem, razdvojili su nas i mene ugurali u nekakvu malu prostoriju u koju je pet minuta nakon toga ušla žena-policajka i zatražila od mene da skinem svu odjeću sa sebe.

Pogledala sam je zabezeknuto.

- Vi mora da se šalite? Da se skinem? A zašto?

- Moram provjeriti da negdje ne krijete drogu - mirno otpovrne policajka.

- Drogu? Ahahaha, jeste li vi normalni? Nema šanse da vam se tu skidam!

- Slušajte, možete to napraviti sami, ili ćemo vas mi skinuti. Ali onda ovdje neću biti samo ja, već i moje muške kolege.

Pri pomisli da bi sad tu još upali i neki muški policajci, i pri pomisli na primjenu sile, naglo odlučih poslušati policajku. Počeh se skidati, sporo i oklijevajući, obrazi su mi žarili od srama i poniženja, i zaklinjala sam se u sebi da će netko ovo platiti. Kad sam ostala samo u gaćicama, policajka mi reče da stanem, i da se mogu obući. Sa olakšanjem i brzinom munje nabacih odjeću na sebe i ostadoh sama u maloj, klaustrofobičnoj prostoriji, čekajući što će biti dalje.

Divno mesto za hapšenje: Jezero Lac Leman

Photo: stock

Nakon 10-ak minuta, sigurna sam - smišljene samoće, uđe policajac i stane me propitkivati. Tko sam, što sam, kojim povodom boravim u njihovom gradu. Odgovorih da sam u posjeti kod prijatelja. On me pogleda smiješeći se:

- Slušajte, ja znam da niste ovdje turistički, znam čak i u kojoj obitelji radite, i to na crno. Ali, mene ne interesira jeste li u Švicarskoj legalno ili ne. Mene zanima što imate sa tipom sa kojim ste šetali uz jezero. No?

- Nemam s tim tipom ništa! Samo sam šetala, on mi je prišao i pitao može li šetati sa mnom! I to je sve! A vi u Švicarskoj i inače zatvarate ljude koji šeću uz jezero? To vam ko neki folklorni običaj, ili šta?! Šta bi tek bilo da sam recimo... trčala uz jezero? Završila bi na doživotnoj robiji osumnjičena da sam… trčala uz fucking jezero? Ha?

- Mlada damo - opet će on smiješeći se - ne, ne zatvaramo ljude koji šetaju uz Ženevsko jezero. Zatvaramo samo one koji uz to jezero šeću u društvu najvećih narko-dilera ovog grada, a pogotovo kad taj diler u toj šetnji još i proda oveću količinu kokaina drugoj osobi. Sad shvaćate?

- Dddiler? Ppravi ddiler? Kkkokain? Ppprodao? Kkkome?

- Onome "prijatelju" kojeg je "sreo" šećući s vama. A vi ste mu valjda trebali biti paravan. Got the point?

*Nastavak u sredu 25. avgusta