Kome smeta Andrićev grad?

U godini u kojoj smo obilježili pedesetogodišnjicu dodjeljivanja Nobelove nagrade Ivi Andriću, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i proslavljeni srpski reditelj Emir Kusturica, krajem juna, latili su se po svemu sudeći jednog od najznačajnijih projekata u poslednjih nekoliko decenija s obje strane Drine. Riječ je o Andrićev gradu, koji se gradi u čast ovog nobelovca, nedaleko od mosta Mehmed Paše Sokolovića, na ušću rijeke Rzav u Drinu, u Višegradu.

Ovaj impozantni projekat u medijskom prostoru Srbije je skoro prećutan ili tek sporadično propraćen, a u Sarajevu, što zbog Andrića, Kusturice, ili Dodika, svejedno, izvrgnut najprije osudama, zatim kritikama sa različitim povodima, pa onda pokušajima da se gradnja ospori bezpredmetnim pritužbama UNESCU. Tako je Andrić grad i prije nego što je počeo da niče iz zemlje, uostalom kao i kompletno obilježavanje 50 godina od dodjele Nobelove nagrade Andriću u Republici Srpskoj, kvalifikovan od dežurnih sarajevskih bukadžija, kao „opasna ideološko-politička tendencija koja se ne može prešuteti“.

No ta zajedljivost nije omela energičnog i već osvjedočenog graditelja Kusturicu, nosioca i prestižne arhitektonske nagrade briselske fondacije Filip Rotije za Drvengrad na Mećavniku, da za rekordnih pet mjeseci Andrićev grad u potpunosti dobije svoju konfiguraciju. Sa 6.000 kvadrata već izgrađenih i pokrivenih objekata - impozantnim pozorištem, bioskopom sa tri sale, gradskom kućom i stradunom, te temeljom za najznačajniji objekat u ovom gradu od kamena - Andrićev institut.

Institut bi trebalo da ima značaj s obje strane Drine, onoliko koliko Gete institut ima u Njemačkoj. Andrićev institut će, uz planirani Univerzitetski centar za slavenske studije, koga će početi graditi na proljeće, pomoći, kako to reče Kusturica, da nam pogled bude bistriji i da bi naše procjene budućnosti bile tačnije. Ovaj institut koji će zajednički finansirati Srbija i Republika Srpska i koji će biti ključna tačka na mapi grada, ima za cilj da okupi najtalentovanije mlade ljude, da širi Andrićeve ideje, da gledaju njegovim mudrim očima našu budućnost. Da zaštiti jezik i kulturnu istoriju, da stvori uslove zahvaljujući kojim bismo pod krovom ovog instituta razvijali nacionalnu kulturu, ali i internacionalizam bez kojeg nema opstanka, Kusturičino je dodatno objašnjenje, koji inače Andrićev grad pomalo smatra svojim životnim djelom.

Sam Andrićev grad, može se reći da u neku ruku ima i zadatak da prevaziđe palanačku učmalost nekreativne stvarnosti dolinom Drine i šire, ali i pacifikuje ovaj prostor na kome su nerijetko carovali ratovi i mržnja.

I dok se Srbija još kani da napokon prema Kusti pokaže razumjevanje koje je zaslužio, preduzimljivi Dodik ne časeći časa prigrabio je Kusturicu da svojom osvjedočenom i u svijetu priznatom filmskom, intelektualnom ali i građevinskom kreativnošću, oda priznanje Ivi Andriću, ali i pretrese Republiku Srpsku idejama na polju kulture, obrazovanja i šire. Tako se i krenulo u ovaj poduhvat koji nije i poslednji u Srpskoj, čiji će značaj očigledno u potpunosti biti shvaćen tek kad u drugoj polovini 2014. godine bude završena gradnja ovog jedinstvenog grada od kamena.

Grad posvećen Andriću neće samo oživjeti poluostrvce između Rzava I Drine i podsticati turizam već će da realizuje, kako to reče profesor Kusturica, snove o boljem životu i primjenu propuštenih lekcija iz renesanse.

Što se Sarajeva tiče, do sada je pogled na Ivu Andrića skoro bio jedinstveno negativan, a slične reakcije pratile su početak gradnje i Andrićevog grada iako još nisu znali tačno ni šta se gradi, ni saslušali čemu će služiti. Tako, kada je nobelovac u pitanju, nema nikakve razlike između lokalnog sarajevsko-višegradskog kabadahije Murata Šabanovića i bošnjačkog intelektualnog prvaka, akademika Muhameda Tunje Filipovića. Šabanović je maljem, na početku rata, srušivši bistu Ive Andrića upravo u Višegradu, posthumno ubio nobelovca, a Tunjo je optužio Andrića da je više nanio zla muslimanima nego svi ratovi do sada. Ujedinjenost u mržnji prema Andriću, prenijela se u neku ruku na Kusturicu i Dodika i „njihov“ Andrićev grad. Tako se i na ovom primjeru dobrim dijelom odslikava današnja Bosna, koja kao da nije odmakla od one Bosne iz romana Ive Andrića „gdje su mržnje bile tako blizu, a ljubavi tako daleko“.

Upravo zbog toga, zamisao Emira Kusturice i jeste da se u čast velikom nobelovcu gradi jedinstveni kulturni i duhovni centar, koji ima zadatak da dekontaminira taj veliki dio Bosne, gdje su carovale mržnje, ratovi i sukobi i da ih zamjeni kulturom, obrazovanjem i umjetnošću. Umjesto mržnje ovdje će mlade generacije napajane probranim kulturnim sadržajima i visokokvalitetnim obrazovanjem moći pokazati svoj talenat i izoštriti kreativnost te biti edukovane za ljubav, uvažavanje i međusobno poštovanje.

Ili kako to reče profesor Kusturica, ako naš čovjek bude gledao filmove u bioskopu ili operu „Na Drini ćuprija“ u pozorištu, u isto vrijeme kada njegov pariski parnjak čini isto, povećavaju se šanse da mu se ne dešavaju klanice u kojima se obreo svaki put u prelomnim istorijskim trenucima.

Oni koji su vidjeli tek prvu od četiri planirane faze Andrićevog grada, sa neskrivenim oduševljenjem su, viđeno, već nazvali impresivnim kreativnim majstorstvom Emira Kusturice. I sam u Andrićevoj koži svih ovih godina, Kusturica se opredijelio za Andrićev grad i za taj projekat razumnog sagovornika našao u Dodiku, odnosno Republici Srpskoj. Nije to bio proizvod nikakve njegove ekonomske računice kako to, kad je Kusturica u pitanju, uvijek padne napamet pojedinim dušebrižnicima iz Beograda, zaduženim da vulgarizuju svaku naprednu ideju. Kusturica i RS ovim izuzetnim projektom takođe ne prisvajaju Andrića, već staju u odbranu nedovoljno afirmisanih vrijednosti koje ima Andrićevo djelo. Tek će Andrićev grad i Andrićev institut u njemu biti projekat istinski dostojan značaja i djela našeg nobelovca, uz svo uvažavanje postojeće Zadužbine Ive Andrića u Beogradu. Do sada se Andriću odavalo priznanje u socrealističkom maniru, uz sporadične književne večeri, po neku rijetku priču o Andriću u medijima o godišnjicama i jubilejima, literarnim konkursima u srednjim školama i rijetko šta više. Da je Andrić i te kako zaslužio više, izgleda da su prepoznali prije svih Kusturica i Dodik.

Autor je savetnik za medije predsednika Republike Srpske