Šta sve možeš u Sandžaku kad si Indie

U julu 1967. godine Jocelyn Bell Burnell, kao student, otkriva prvi radio pulsar, a njenom zaslugom Antony Hewish, Jocelynin mentor, dobija Nobelovu nagradu za fiziku, 1974. Taj radio pulsar je nagovijestio mogućnost postojanja života van naše planete, a grafikon njegovih naizmjeničnih pulseva su završili na omotu albuma prvijenca grupe Joy Division, 1979.

Poslije 1967. godine je morala doći 1968. godina, jer logika brojeva je jedna od rijetkih logika koje besprijekorno funkcionišu, ovdje na „zapadnom Balkanu“ (gdje god to bilo) . Te ‘68. godine pored raznoraznih protesta i prosvjeda, postepeno se smiruje jedna od većih migracija stanovništva iz Sandžaka u Tursku. A Turska nije van planete Zemlje. Bar ne meni.

Na pomenutom albumu „Unknown pleasures“ je pjesma „New dawn fades“. Pjesma o dječaku, momku i čovjeku koji nikada nije izašao iz svoje avlije koja se nalazi negdje u Salfordu, Greater Manchester. U toj pjesmi, genijalni Ian Curtis objašnjava šta je to što ga je vezalo za sive opeke, jednolične ulice, učmalost i sivi vazduh Manchestera (koji će mu, nažalost, prerano doći glave), govoreći da on ipak „tu vidi sebe i nada se nečem drugačijem“, bez obzira na sve. Iskreno, više bih volio Sandžak uporediti sa Manchesterom nego sa Monakom, zbog blizine Liverpoola i Anfielda, no k’o da me ko pita. „Sjedi jadan, savij se“, kao što veli Žitki, momak koji me saburi i zasmijava.

Igrom sudbine, pjesme na ovom albumu imaju genijalne naslove, baš onako „naševske“: „Candidate“, „Disorder“, „Wilderness“, „Interzone“... Naslovi ovih pjesama(h) će nam se, barem tri puta dnevno, izlivati u mozak sa raznoraznih dnevnika, jer se izbori bliže, pa, ako ovaj tekst i dalje privlači pažnju nekog činovnika, koji, dok srče kahvu i podriguje na ćevape pojedene za doručak, pa bi zgodno bilo prevesti ih: „Kandidat“, „Dezorjentacija“, „Ludilo“, „Međuzona“. Iste te činovnike, kroz Šehagina usta, prikazuje Selimović u „Tvrđavi“ „... najgorim ljudima na svijetu, najštetnijim i najpokvarenijim...“, koji kada su ugroženi „... pišu pisma, tražeći pravdu koju zaboravljaju kada je dijele...“.

„Shadowplay“, „Igra sjenki“ je možda i najpoznatija pjesma sa ovog albuma. U toj pjesmi se, kao velika suprotnost toliko čekanoj i skoro deseterački opjevanoj, decentralizaciji , rotira stih koji u stvari jeste realnost, bolna istina i maltene sudbina svake palanke i provincije: (kreći se) „ka centru grada, gdje se svi putevi sustiču, čekajući tebe“. Za nas, u „s(j)evernom i južnom Sandžaku“, budimo transparentni, taj centar grada (uglavnom) može biti Sarajevo, Beograd, Podgorica, Niš ili Novi Pazar. To su gradovi na koje najviše preferiraju studenti iz sandžačkih opština i obično tamo ostaju. U solidnoj prednosti su novopečene Sarajlije i Podgoričani, koji neće sigurno biti činovnici, jer nemaju državljanstvo država u kojima studiraju, jer je činovnički posao direktno korelisan sa državljanstvom, a ako nemaš državljanstvo kako misliš glasati, majčin i bapkov sine? Ostalih mi je pomalo žao. Kome treba inžinjer koji sjedi u opĆinskoj fotelji i lupa pečate na kopirane projekte planski štancanih kuća? Kome treba doktor medEcine u lokalnoj skupĆini opĆine? Kome treba ekonomista knjigovodac? „U igri sjenki, odglumićeš i sopstvenu smrt, ne znajući šta dalje da činiš“.

Antoin Corbijn je u svom filmu o Ianu i grupi Joy Division, posebnu pozornost i pažnju posvjetio pjesmi „She’s Lost Control“. Pjesma govori o situaciji koju je Ian imao na poslu, dok je bio na radnom mjestu osobe koja je pronalazila zapošljenje licima ometenim u razvoju. Naime, kada je jednoj djevojci, oboljeloj od epilepsije, rekao da je uspio da joj nađe posao, ta djevojka je od silnih emocija dobila napad, i krenula je da gubi kontrolu, trzajući se i gušeći se u pjeni svoje pljuvačke. Ja se nadam da Ona neće izgubiti kontrolu. Među šljivama. Kontrolu među šljivama. I nama, što kupimo njene šljive. Ona je lijepa, meni ljepše i draže nema, no nikako da joj naučim pjesmu i zavolim zastavu. U toj pjesmi i na toj zastavi mene nema. Ni mene ni drugih što su ko ja. A ja i ti drugi što su kao ja, postojimo. Štaviše, vidimo se.

Kraj albuma nosi pjesmu sa naslovom „I remember nothing“. To ti je, u Sandžaku, provjerena glasina. Pečata mi jeste! U Sandžaku se bukvalno sve zaboravlja. Batali ti to druže da ne valja generalizovati. Zaboravlja se! Najviše zahvaljujući činovnicima. Nemojte pomisliti da sam neki mrzitelj činovnika(h), ima i tamo dobrijeh ljudi, ali uglavnom „oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah, bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož“ (opet Selimović i Tvrđava). Ovdje je krajnje vrijeme, da svi vi koji sričete ovi tekst odustanete od njegovog čitanja, na koje vas je naslov primorao rađajući predrasudu da ću ja ovdje guslati o autonomiji Sandžaka i sličnim idejama. Prešli ste se. Zato jer niste Indie (en.wikipedia.org/wiki/Indie pa preberite šta vam je volja - muzika, umjetnost, književnost, film ). Dao bih ja i neki drugi link, no činovnik je zadovoljan wiki znanjem.

Usput, budi rečeno, ove godine, prvi put u Srbiji, gostuje New Order, grupa nastala iz Joy Divisiona poslije smrti Iana Curtisa. Koncert će biti održan na EXIT festivalu, koji je „pukom slučajnošću“ poslije izbora. Hajmo sad činovnici, translate.google.com pa iz English u Serbian, značenje riječi New Order!

Autor je student posldiplomskih studija na Elektrotehničkom fakultetu u Podgorici