Na svojoj strani

Vreme

U izdanju "Vremena" upravo je izašla iz štampe nova knjiga Stanka Cerovića pod naslovom Vrijeme je krv – Umjetnik u Civilizaciji Smrti. U ovom razgovoru pričamo o razlozima zbog kojih je ovu knjigu napisao, o kulturi, istoriji i politici, Njegošu, Andriću, Mladoj Bosni, NATO paktu, Đilasu, Kusturici, Dodiku, Dobrici Ćosiću i Igoru Mandiću, o jugoslovenskim ratovima, Srbiji, Evropskoj uniji, nacionalistima, kolonijalnoj eliti i trećem svetskom ratu koji je pred vratima

Stanko Cerović je rođen u Titogradu 1951. godine. U Beogradu je završio Filozofski fakultet. Od 1979. godine živi u Parizu. Do 2007. godine bio je urednik srpskohrvatske redakcije Radio Frans internasionala. U poslednjih dvadesetak godina objavio je na stotine analitičkih i polemičkih tekstova o jugoslovenskim ratovima i svetskoj politici. Napisao je pet knjiga: Njegoševe tajne staze (Montenegropublic, Podgorica, 1996; CID, Podgorica, 2005), U kandžama humanista (Samizdat B92, Beograd, 2000; izdanje na francuskom Dans les griffes des humanistes, Flammarion/Climats, Paris, 2001), Comment maigrissent les ombres (Flammarion/Climats, Paris, 2003) i Drvo života, plodovi smrti (Umetničko društvo Gradac, Beograd, 2007; izdanje na francuskom

Après la fin de l’histoire, Flammarion/Climats, Paris, 2008). Njegova nova knjiga pod naslovom Vrijeme je krv – Umjetnik u Civilizaciji Smrti upravo je izašla iz štampe u izdanju "Vremena". Razgovaramo o razlozima zbog kojih je ovu knjigu napisao, o istoriji i politici.

Stanko Cerović misli i govori drugačije. Valjalo bi ga čuti.

"VREME": Tvoja nova knjiga Vrijeme je krv – Umjetnik u Civilizaciji Smrti upravo je izašla iz štampe. Zbog čega si je napisao?

STANKO CEROVIĆ: Zato što nijesam mogao da napišem ništa drugo. Realnost diktira svijesti šta može i mora da misli, daje osjećanjima oblik i intenzitet. Nekad se neki segment realnosti nameće sa posebnom silinom, nezaobilazan je i u duši ga doživljavamo kao nešto kolosalno, kao kulminaciju velike drame Istorije. To može biti iluzija ili istina, ali bitno je da se u duši taj dio realnosti doživljava kao užareni centar koji je nezaobilazan. Takav nezaobilazni centar je danas osjećanje da se oko nas, u sobi u kojoj sjedimo i u svijetu u kome živimo, dešava nešto neizrecivo opasno, i da je možda već kasno da promijenimo pravac kretanja. Govorim o predosjećanju trećeg svjetskog rata za koji je Ajnštajn rekao da ne zna kako će biti vođen, ali da zna da će se četvrti voditi batinama. Svaka racionalna politička analiza vodi ka zaključku da svijet ide u takav rat. Po mom mišljenju, već je počeo: zapadna Imperija je neprekidno u ratu u raznim dijelovima svijeta, naoružava se intenzivnije nego ikad; njena dominacija svijetom je dovedena u pitanje prvi put za poslednjih četiri stotine godina, a, kako kažu istoričari, nijedna Imperija do sada nije dobrovoljno prihvatila gubitak dominacije. Kad ovome dodate vrste oružja kojima ova Imperija raspolaže, eto vam objašnjenja za to opsesivno osjećanje da smo na ivici vojne kataklizme. Unazad gledano, i kao metafora ove tragedije, stoje izgradnja i upotreba atomske bombe. Sad izgleda da su tada ljudi stupili na stazu bez povratka. I pošto je istorija puna misterija, kao za inat, u ovakvom trenutku se cijela Civilizacija iskazuje maltene kao dijabolična zavjera protiv života: nepovratno su zagađeni vazduh i voda, presušuju izvori energije, probušen je ozonski omotač, prave se eksperimenti za genetske modifikacije ljudi, a o kataklizmi više ne govore zanesenjaci i budale nego naučnici i eksperti. Kao da viševjekovno nasleđe civilizacije koja je osvojila svijet iz svih pravaca stremi ka žiži u kojoj će eksplodirati.

Ja nijesam katastrofičar, ne vjerujem u kraj svijeta ni u istorijsku nužnost. Drama se odvija u duši svakog čovjeka, on je prenosi u svijet, i sve što se dešava zavisi stalno od svih ljudi. Htjeo sam da napišem knjigu kojom pokušavam da spriječim treći svjetski rat, sad i ovdje. Za to sam pokušao da očistim dušu od smeća civilizacije koja je zaljubljena u smrt i uništenje, pa kad je očistim da viknem iz sve snage: ja nijesam sa vama! Drukčije rečeno: pokušao sam da zamislim kako bih se osjećao sledećeg dana posle atomskog rata i odlučio sam da napišem takvu knjigu zbog koje me toga dana ne bi bilo sramota. Sramota je važan estetski kriterijum, kad bi ga više primjenjivali, bolje bi i pisali i čitali.

Ova knjiga se prirodno nastavlja na prethodnu, Drvo života, plodovi smrti. Ako si u njoj načinio svojevrsnu odu (poraženom) Balkanu, u ovoj se baviš globalnom istorijom i identifikovanjem njenih prelomnih tačaka – u ovom slučaju sinhronicitetom Staljingradske bitke i pravljenja atomske bombe u Los Alamosu. A tu su i ista pitanja: smisao Istorije, izvesnost katastrofe, forme moderne okupacije, zidovi između sveta i svesti i uverenje da se sve što se dešava u istoriji čovečanstva dešava i u svakoj pojedinačnoj ljudskoj duši i telu – pa i svaka okupacija i svaki pokret otpora. Zašto si se odlučio na ovakav "poetizovano politički" pristup mišljenju i tumačenju Istorije?

Da, nastavlja se, imaš pravo. Zapravo je novi pokušaj da se dođe do istog cilja drukčijim putevima. U pravu si u najvažnijem: u istoriji se samo pokazuje, razvija (u smislu razvijanja fotografija) ono što se dešava u duši svakog čovjeka posebno. To je smisao Kafkine rečenice: pišem svjetsku istoriju moje duše. Staljingradska bitka i atomska bomba su najljepše metafore košmara iz kojih pokušavamo da se probudimo. Kad se pažljivije pogleda, to je banalna istina: istoriju prave ljudi, ona je rezultat njihovih osjećanja i misli. Ali, ipak, ljudi žive sa osjećanjem da ne učestvuju u istoriji, da je to nešto što ih prevazilazi. Važno je, da tako kažem, za sudbinu i sreću ljudi, kao i za opstanak života na zemlji, da ljudi intenzivno budu svjesni da, sad i ovdje, istorija postoji samo kroz njih: nema niko drugi, samo tvoja svijest, duša i tvoje tijelo, tu se ovaj svijet rađa, održava i umire. Ono gdje umjetnost prevazilazi banalnost – i zato je težak posao – je u naporu da probudi svijest, ili srce ljudi, tako da ovi osjete da je banalnost života neponovljivo čudo koje postoji u njima i zbog njih. Cilj nije da se otkrije nešto originalno u životu, nego da se život takav kakav je doživi sa većim intenzitetom, tako da se čovjek, da tako kažem, odjednom zapanjen probudi sa sviješću da on jedini u univerzumu vidi, čuje i osjeća, da je jedini svjestan smisla, i da je, zato, u centru misterija čija se dubina ne može ni zamisliti. Zato je jezik u knjizi takav kako ga opisuješ: pisanje i nije ništa drugo nego pokušaj da tako sklopiš riječi da one prenesu osjećanje spontanosti i iskrenosti, ne bi li se smanjila nepodnošljiva fantomska distanca između ljudi i svijeta, i ne bi li se ljudi sjetili ko su i gdje su: to jest, govoreći starinskim rečnikom, da su anđeli koji žive u raju. Uzmi jedno slavno umjetničko djelo: Mona Liza je tako naslikana da stvara u posmatraču osjećanje da je cijela priroda začarana oko djevojačkog osmijeha: u krugovima, do kraja Svemira. Jer ako raja ima u ovom Svemiru, onda je to sigurno ova zemlja, a ako ima anđela, onda su to bića kroz koja protiče život i usput rađa smisao i osjećanja. Ne znam je li ovo strašno ili opojno: ideja da se svako tijelo, takvo kakvo je, pojavilo samo jednom u vremenu, probudilo se usred života, a da li će osjećati da se probudilo u raju ili u paklu, to zavisi od neke nevidljive prepreke u mozgu, možda od sna koji smo sanjali... Kad pomisliš da nam život prolazi uglavnom u dosadi, infantilnim željama da budemo neko drugi negdje drugdje, da nam se čini da smo zakinuti i da nemamo sreće, muka te uhvati. Jednom se samo za tebe otvorio zemaljski rat, u svjetlosti, bojama i mirisima, a tebe mrzi da ustaneš iz kreveta. Odvratna misao.

Jezik kojim pišeš nije žurnalistički, niti pretenduje da bude lažno objektivan; on je duboko ličan i njime skoro afektirano pokušavaš da prodreš u srž stvari o kojoj pišeš, bez distance, i to ne samo na racionalnoj već i na emotivnoj, pa čak i fiziološkoj ravni. Zašto?

To sam donekle odgovorio. Pisac je kao krtica u samome sebi: buši kroz svijest, kroz organe, kroz krvotok – daleko od tijela sve je sivo – sanja da stigne do tajne komore srca, izbacuje đubre, oslobađa se iluzija i laži, nudi žrtve i pogodbe raznim božanstvima koja sreće u sebi, obećava da više nikad neće izdati, da nema tih para za koje će prodati jedan jedini osmijeh u duši, sve u potrazi za jednom živom riječi, u kojoj lipti krv i čuju se otkucaji srca, bježi sa tim blagom na svjetlost dana... a onda počne okolo da se hvali i da traži ko će više platiti za blago koje je iskopao, zaboravlja gdje je bio i šta je obećao, rđa i truli, kaje se i slini, pa na kraju prima nagrade, stipendije, subvencije, daj šta daš, mora da se živi...

U knjizi citiraš Getea, da je za pisanje karakter važniji od talenta.

Ne uvijek. Mislim da je tim zapažanjem Gete htio da podvuče u kolikoj je krizi civilizacija. U srećnim vremenima, da tako kažem, talenat je sve: umjetnik uobličava ideje i osjećanja u svijetu oko sebe takoreći igrajući se, lako prodire u stvari i ove se lako otvaraju za njega, ima u tome nešto ljubavno i erotsko, u smislu ljubavi između duše i svijeta. Gete je smatrao da se to najbolje vidi u djelima velikih slikara. Nesrećna vremena su vremena razvoda duše i svijeta: duša se zatvara, a svijet izgleda kao mrtva materija. U ljudima se rađa osjećanje "gubljenja realnosti" koje je Getea opsjedalo, a koje će se od tada neprekidno pojačavati u svijetu, sve dok ne počne da se govori maltene u svim novinama o "virtuelnoj" realnosti. U toj drami čovječanstva, talenat sve manje znači. Ništa ne pomaže ni najdarovitijem umjetniku to što umije da uobliči osjećanja, kad je svijet zatvoren: šta god da radi, njegovo će djelo uvijek biti mrtvo; niko ne može da prođe dublje od površine, ostavljamo manje traga nego muve. Tada postaje karakter važniji od svega, jer tu se misli na duševnu snagu koja treba čovjeku da prodre u svijet, a posle toga talenat može koliko hoće da se zabavlja. Zvuči smiješno, ali to znači samo ovo: da bi bio veliki umjetnik, kao bilo šta drugo, čovjek prvo mora biti čovjek. A to je mnogo veća tajna nego što izgleda dok se gledamo u ogledalo.

Za tebe istorija nije samo priča puna buke i besa koju budala kazuje a ne znači ništa. Istorijskim događajima kojima se baviš u knjizi daješ smisao u jednom širem kontekstu i posmatraš ih kao rezultat i vrhunac četiristogodišnjeg istorijskog procesa. Odakle potreba za traženjem (ili rekonstrukcijom) smisla istorije?

To su zakoni svijesti. I priča puna buke i bijesa koju budala kazuje, i priča puna božanskog smisla koju kazuje Platon, otkrivaju samo detalje odnosa ljudske duše i svijeta. Ima stalno i jedno i drugo: besmisao i smisao, zlo i dobro, beživotno i besmrtno... I jedno i drugo se otkrivaju u čovjeku, možda se u njemu i rađaju, i izlivaju se iz njega u čulni svijet. Ali ovo nije nikakva apstrakcija, nego okvir u kome se svaki čovjek stalno bori za goli život. Liči na rat: mnogim dubokim misliocima i misticima, uključujući i Njegoša, ličilo je na vječni rat. U tome košmaru ima nešto kao put naprijed i nazad. Pravimo istoriju zaista kao ludaci, ponekad – kao danas – stižemo do ivice besmisla i samouništenja, a onda se duh vraća nazad kroz istoriju, pokušava da vrati smisao u nju, kao da čisti i sadi u razrovanom voćnjaku, pokušava da obnovi veze sa svijetom. Cio napor duha je u obnavljanju veza, u jačanju privlačnih sila između ljudi i svijeta. U opuštenim noćnim vizijama to može da izgleda kao neka kosmička erotika. A po danu i pri zdravom razumu je borba čovjeka da ne potone u košmar samouništenja, da očisti svoje misli i osjećanja i uljepša život oko sebe u nadi da će se taj njegov rad uklopiti u širi smisao. Tako i ja, po ugledu na mrave i pčele, ali sa sviješću da im nijesam ni do koljena.

Da kažemo nešto i o motivima tvojih prethodnih knjiga, na koje se takođe ova aktuelna nastavlja. U svojoj prvoj knjizi, objavljenoj 1996, baviš se Njegošem. Kao nikada ranije, Njegoš je danas, čini se, ničiji. Današnja Crna Gora naizmenično ga se odriče i svojata ga čisto formalno, za Srbiju i Srbe on je prazan označitelj naciona, a kod Bošnjaka se istraga poturica (iz Gorskog vijenca) iščitava gotovo kao program koji stoji iza etničkog čišćenja u poslednjoj deceniji dvadesetog veka. Naravno, u sva tri slučaja mislim na glavni tok kulturološko-akademsko-medijske matice. Zašto se Njegošu to desilo? Šta je Njegoš tebi, i šta se danas kod njega može iščitati?

Sad to zvuči izvještačeno, ali u vrijeme ovih ratova i raspadanja, da tako kažem, naše slike svijeta, kidanja veza sa svijetom, što se u velikom nasilju uvijek dešava, dakle tada je bio period kad me posebno boljelo što sam imao osjećaj da u kolektivnoj svijesti naroda kome pripadam umiru Njegoš i srpske narodne pjesme. Umiru tiho i dostojanstveno, kao neke ogromne, nježne sjenke koje su dugo živjele u duši i sad odlaze bez riječi i žaljenja, kao da ih je iznevjerila sudbina. Imao sam utisak da je sve protiv njih, jedno vrijeme nije bilo nikoga ko se nije na njih otresao, ili mi se tako činilo. Činilo se da se Njegoš i narodne pjesme nalaze u epicentru nekog tornada od prostaštva, gluposti, nasilja. Jedni su se njima hvalili, a drugi su ih optuživali kao uzrok svih nesreća i izvor nekog mitskog balkanskog zla. A ja sam, znaš, sa jedne strane puno čitao Njegoša i narodnu poeziju, a sa druge, puno sam se bavio politikom, tako da sam znao dvije stvari: prvo, da je univerzum ove poezije nešto najčistije, najrafiniranije, najiskrenije što ljudski duh može roditi, i da je to rođeno u mukama nesrećnih, odbačenih i siromašnih ljudi koji su slučajno moji preci i kojima ja dugujem više nego što se može iskazati; i drugo, da su ljudi koji se ističu u ovim ratnim zbivanjima, iz jugoslovenskih i evropskih naroda, takoreći bez izuzetka, na svim stranama, jedna rulja neosjetljivih, lukavih, ambicioznih vucibatina, neznalica i lažova, koja je, između ostaloga, eto kidisala na Njegoša i na narodnu poeziju, iako sve što su oni uradili u životu, da se skupi na gomilu, ne vredi jednoga pokreta Njegoševog srca, ili jednog stiha narodne pjesme; ta bi se gomila prosto ugušila od straha i zavisti kad bi iz daljine jednom vidjela Njegoša kako ide kroz Kotor, "kak neko pagansko božanstvo", kako je govorio kotorski nadbiskup sa divljenjem... Ovako ja ne govorim o svojim savremenicima ni u kakvim drugim okolnostima, osim ovdje i sada: u ime Njegoša i narodnih pjevača. Toliko im dugujem. Zato sam pokušao u ratu da se odužim Njegošu: da se zna na kojoj sam strani. Pokušao sam da pišem o izvorima njegove duhovnosti, a dok sam pisao, kako to biva sa velikom poezijom, stalno sam iznova otkrivao da to seže još dublje nego što sam slutio. Govorimo o najvećoj umjetnosti, koja se, iz nama nepoznatih razloga, eto zaustavila, i pokazala u punoj ljepoti u srpskom jeziku. Možeš tražiti šta god hoćeš u Njegošu, uvijek ćeš naći mnogo više nego što si želio... Problem je, donekle, u tome što je teško naučiti čitati. Ja mislim da je čitanje teže nego pisanje. Napiše se i velika knjiga za godinu dana, ali da ljudi izvuku iz nje bar dio blaga koje je unutra zaključano, potrebni su napori generacija. Možda nema pisca koji ima gore čitaoce od Njegoša. To kako se prema njemu odnose polupismeni klipani i kurvini sinovi u Crnoj Gori, to je tako strašno da čovjeka prosto ophrva neizmjerna tuga, kao pred neminovnošću velikog zla. Oko Njegoša je puno misterija: bio je potpuno usamljen u životu, a ne može mu se prići ni u smrti.