Vesti » Građanski list 15.03.2008
Napisao sam postmoderni nastavak Homerovog epa
Građanski list subota, 15. mart 2008.
Nikola Malović (38) rođen je u Kotoru, a diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Danas živi u Herceg Novom. Pronaći ćete ga u centru tog grada, u "Knjižari so", čiji je vlasnik. Kao stoprocentni Mediteranac i Bokelj, rođenjem, stavom i duhom uglavnom je u plavo-beloj mornarskoj majici. Piše kolumne za magazin Tina, a njegov prvi roman Lutajući Bokelj (Laguna, 2007) na listi je najprodavanijih knjiga u Srbiji i Crnoj Gori. Nakon nekoliko nominacija za značajna književna priznanja, a pet godina posle nagrade "Borislav Pekić" – tada za delo u nastajanju, za roman Lutajući Bokelj – Malović je dobio nagradu "Laza Kostić", književno priznanje 14. međunarodnog salona knjiga u Novom Sadu, koja mu je uručena juče na Novosadskom sajmu. Na taj način Malović je simbolično zatvorio decenijski književni krug, jer je svoj literarni prvenac – zbirku priča Poslednja decenija – objavio 1998. upravo u Novom Sadu, u izdanju Matice srpske.
– Dobro ste rekli... krug. Ne samo što preferiram kružnu formu u književnosti – kraj koji je konačno objašnjeni početak – nego i u životu volim kad mi se zatvore krugovi. Srećom, to se i ovoga puta događa. U zbirci Poslednja decenija opisao sam trenutak kad smo se moja tadašnja vjerenica i ja ljubili u ulici Modene. Željeli smo da u jednodnevnom obilasku Novog Sada popijemo kafu u "Petrogradu", jer se pominje u Balaševićevevoj pjesmi Gorki badem, ako se ne varam. Tražili smo ga kao što francuski turisti u Moskvi traže kafe "Puškin", onaj iz čuvene šansone Žilbera Bekoa. I nismo ga našli. Ali smo se zato ljubili u ulici Modene. U gradu u kome je izašla moja prva knjiga. U gradu u kome primam nagradu za roman posvjećen mojoj supruzi. Niko ne može da poremeti takve krugove – priča Malović za Građanski list.
Andrić je pisao da je prva rečenica za pisca najvažnija. Prva rečenica u "Lutajućem Bokelju" glasi: "Još uvijek mislim na srpskom." Da li ste zbog te rečenice, ali i jasnih stavova u nastavku romana, bili kritikovani u delu crnogorske javnosti?
– Još gore sam prošao. Doživio sam gotovo apsolutni bojkot. Svi mediji su sve vrijeme znali da je Lutajući Bokelj zvanično najprodavaniji roman nekog domaćeg pisca na svim sajmovima knjiga po obali, znali su sve o nominacijama, ali su ćutali, kao što o "Lazi Kostiću" ćuti i najtiražniji titogradski dnevni list. I to je paradoks, jer roman ni po koga nije "anti", sem što je naglašeno subverzivan prema svakoj vrsti elementarne neistine. Globalne neistine posebno, jer je svijet romana – slika svijeta, to je teatrum mundi proizašao iz naglašeno mediteranske vizure odvajkada rijetke u nas. Sen Laze Kostića ponovo je izašla na more, tu se srela sa seni prvog srpskog pisca, sv. Save, i tako je zatvorila krug. Kad veliki kamen bacite u vodu, možete ga zaboraviti, no, talasi ostaju. Putuju oni, nastavljaju da kazuju.
Zanimljivo je da "Bokelj", kao i "Odiseja", ali i kao pomenuta zbirka priča "Poslednja decenija" – ima 24 poglavlja. Zašto?
– Junak romana Niko savremeni je Odisej. Lutajući Bokelj je onaj Odisej o kome se manje zna. Homerov junak poznatiji je po lutanjima od njegove druge prave suštine – da rodnu Itaku uopšte ne napušta. Tako i Niko, što je Odisejevo ime u epizodi s kiklopom Polifemom, ne želi da napušta zvanično najljepši zaliv na svijetu. Odiseja ima 24 poglavlja, i roman ih ima. Usudio sam se i napisao postmoderni nastavak Homerovog epa. Podsjetiću: Odisejev se život ne okončava povratkom na Itaku, nego tokom još jedne plovidbe, u susretom s ljudima koji ne umiju da prepoznaju veslo. Ad infinutum, nismo li to svi mi, globalno uvezani? Znamo li mi danas za veslo, imamo li kompas?
"Lutajući Bokelj" je i naziv emisije koju ste radili šest godina na kotorskom Radiju Skala. Za radio reportažu nagrađeni ste 2005. na festivalu Interfer u Somboru. Kako gledate na taj deo svog stvaralaštva i da li ste još uvek radijski aktivni?
– Radijski Lutajući Bokelj imao je za temu da Bokeljima otkrije Boku, pri čemu ja nisam tvorac ove hvale vrijedne definicije. Po nesreći, cenzorske makaze postale su preoštre netom pred referendum. Danas se pitam kako li bi izgledala nadgradnja, TV varijanta Lutajućeg Bokelja.
Kolumnista ste nedeljnika "Tina". Hoće li od vaših kolumni nastati neka knjiga i da li tekstove prilagođavate profilu časopisa i čitaocima?
– Doživio sam i to priznanje da mi čitateljke kazuju gdje su plakale nad tim i tim opisom ženske sudbine. To je najbolji od svih dokaza da tekst koji tvorim – radi, da emotivno komunicira. Čitateljke Tine aktuelne su svjedokinje jedne neobične transformacije, specifičnog eksperimenta. Kao što postoji bijela, kvalitetna riba, ona skupa, tako postoji i narodna, jeftina, plava riba. Rukovodim se mišlju da nađem srećni spoj i izdavaču ponudim plavo-bijele priče, one koje će biti jednako ukusne rafiniranom oku i koje će poradovati desetine hiljada posvjedočenih Tininih zaljubljenica pisanog zrna soli.
Vlasnik ste "Knjižare so" u Herceg Novom. Birate čitaoca godine, najučestalijeg posetioca... Kakav je vaš knjižarski deo života?
– "Knjižara so" evidentno pulsira energijom, i u Herceg Novom je prepoznata kao upravo gradska. U vremenima u kojima, kanda, odumiru i čitanje i knjižarstvo, "Knjižara so", na stubovima kulture, kao kakvo Kostićevo zdanje, ostojava i dalje na ostrvu. Bogzna ko odozdo drži te stubove da ne utonu u mulj profane svakodnevice... Bio sam zakleti profesor književnosti, onaj koji se prvenstveno sebi zavjetovao da će na svako učeničko pitanje dati istinit odgovor. Bio sam radijski čovjek, i slušanost podigao za zamašnu desetinu procenata. Danas sam pak knjižar. I kad nisam u knjižari, ja sam u knjižari.
Član ste i Udruženja ljubitelja školjaka. Koje su aktivnosti i ciljevi udruženja?
– Naš utopijski ideal je da se dijete izašlo iz mora uzme zabavljati tako što će tik uz peškir uzeti da u pijesku pronalazi ljušture školjaka i puževa. Da ih kući nosi kao suvenir. Nažalost, realnost je drukčija. Zato udruženje svakog ljeta preduzima akciju tzv. poškoljkavanja oglednih lokaliteta tropskim ljušturama, nešto nalik goranima, ali esencijalno drukčije. Ustanovili smo da je, kao i među ljudima, muka rakova samaca prevelika, te da se oni dan-dva po poškoljkavanju usele u ponuđene im kuće. Tako, danas imamo u Boki jedinstvenu svjetsku atrakciju: da se tropske ljušture kreću na pogon domaćih rakova samaca. Tako je, složićete se, napravljen još jedan, ali ekološki pun krug.
Zalivska čipka
– Lutajući Bokelj za junaka ima jedan cijeli zaliv, ne samo grad, ne samo protagonistu, što je zaista literarna novost. S druge strane, Mediterana je oduvijek bilo malo u srpskoj književnosti. Čitaoci su žedni mora. Prepoznali su, želim da vjerujem, ono što i autoru intimno sve više nedostaje: more! Kao Bokelj sa 314 godina starom adresom, sve teže pronalazim netaknut metar obale, prospektima nepomenut detalj starog grada, neko neoskvrnjeno čudo. Roman je pleten da liči na zalivsku čipku, da svaka rečenica bude barokni ukras u čitalačkom oku... Moj roman ište talentovanog čitaoca, onoga koji će biti spreman na štivo s receptom. Književnost je zbirka djelotvornih recepata, nikako pučka zabava. A ako roman pride nije dosadan, o kakve li radosti i za pisca, i za izdavača, i za čitaoce redom!
– Dobro ste rekli... krug. Ne samo što preferiram kružnu formu u književnosti – kraj koji je konačno objašnjeni početak – nego i u životu volim kad mi se zatvore krugovi. Srećom, to se i ovoga puta događa. U zbirci Poslednja decenija opisao sam trenutak kad smo se moja tadašnja vjerenica i ja ljubili u ulici Modene. Željeli smo da u jednodnevnom obilasku Novog Sada popijemo kafu u "Petrogradu", jer se pominje u Balaševićevevoj pjesmi Gorki badem, ako se ne varam. Tražili smo ga kao što francuski turisti u Moskvi traže kafe "Puškin", onaj iz čuvene šansone Žilbera Bekoa. I nismo ga našli. Ali smo se zato ljubili u ulici Modene. U gradu u kome je izašla moja prva knjiga. U gradu u kome primam nagradu za roman posvjećen mojoj supruzi. Niko ne može da poremeti takve krugove – priča Malović za Građanski list.
Andrić je pisao da je prva rečenica za pisca najvažnija. Prva rečenica u "Lutajućem Bokelju" glasi: "Još uvijek mislim na srpskom." Da li ste zbog te rečenice, ali i jasnih stavova u nastavku romana, bili kritikovani u delu crnogorske javnosti?
– Još gore sam prošao. Doživio sam gotovo apsolutni bojkot. Svi mediji su sve vrijeme znali da je Lutajući Bokelj zvanično najprodavaniji roman nekog domaćeg pisca na svim sajmovima knjiga po obali, znali su sve o nominacijama, ali su ćutali, kao što o "Lazi Kostiću" ćuti i najtiražniji titogradski dnevni list. I to je paradoks, jer roman ni po koga nije "anti", sem što je naglašeno subverzivan prema svakoj vrsti elementarne neistine. Globalne neistine posebno, jer je svijet romana – slika svijeta, to je teatrum mundi proizašao iz naglašeno mediteranske vizure odvajkada rijetke u nas. Sen Laze Kostića ponovo je izašla na more, tu se srela sa seni prvog srpskog pisca, sv. Save, i tako je zatvorila krug. Kad veliki kamen bacite u vodu, možete ga zaboraviti, no, talasi ostaju. Putuju oni, nastavljaju da kazuju.
Zanimljivo je da "Bokelj", kao i "Odiseja", ali i kao pomenuta zbirka priča "Poslednja decenija" – ima 24 poglavlja. Zašto?
– Junak romana Niko savremeni je Odisej. Lutajući Bokelj je onaj Odisej o kome se manje zna. Homerov junak poznatiji je po lutanjima od njegove druge prave suštine – da rodnu Itaku uopšte ne napušta. Tako i Niko, što je Odisejevo ime u epizodi s kiklopom Polifemom, ne želi da napušta zvanično najljepši zaliv na svijetu. Odiseja ima 24 poglavlja, i roman ih ima. Usudio sam se i napisao postmoderni nastavak Homerovog epa. Podsjetiću: Odisejev se život ne okončava povratkom na Itaku, nego tokom još jedne plovidbe, u susretom s ljudima koji ne umiju da prepoznaju veslo. Ad infinutum, nismo li to svi mi, globalno uvezani? Znamo li mi danas za veslo, imamo li kompas?
"Lutajući Bokelj" je i naziv emisije koju ste radili šest godina na kotorskom Radiju Skala. Za radio reportažu nagrađeni ste 2005. na festivalu Interfer u Somboru. Kako gledate na taj deo svog stvaralaštva i da li ste još uvek radijski aktivni?
– Radijski Lutajući Bokelj imao je za temu da Bokeljima otkrije Boku, pri čemu ja nisam tvorac ove hvale vrijedne definicije. Po nesreći, cenzorske makaze postale su preoštre netom pred referendum. Danas se pitam kako li bi izgledala nadgradnja, TV varijanta Lutajućeg Bokelja.
Kolumnista ste nedeljnika "Tina". Hoće li od vaših kolumni nastati neka knjiga i da li tekstove prilagođavate profilu časopisa i čitaocima?
– Doživio sam i to priznanje da mi čitateljke kazuju gdje su plakale nad tim i tim opisom ženske sudbine. To je najbolji od svih dokaza da tekst koji tvorim – radi, da emotivno komunicira. Čitateljke Tine aktuelne su svjedokinje jedne neobične transformacije, specifičnog eksperimenta. Kao što postoji bijela, kvalitetna riba, ona skupa, tako postoji i narodna, jeftina, plava riba. Rukovodim se mišlju da nađem srećni spoj i izdavaču ponudim plavo-bijele priče, one koje će biti jednako ukusne rafiniranom oku i koje će poradovati desetine hiljada posvjedočenih Tininih zaljubljenica pisanog zrna soli.
Vlasnik ste "Knjižare so" u Herceg Novom. Birate čitaoca godine, najučestalijeg posetioca... Kakav je vaš knjižarski deo života?
– "Knjižara so" evidentno pulsira energijom, i u Herceg Novom je prepoznata kao upravo gradska. U vremenima u kojima, kanda, odumiru i čitanje i knjižarstvo, "Knjižara so", na stubovima kulture, kao kakvo Kostićevo zdanje, ostojava i dalje na ostrvu. Bogzna ko odozdo drži te stubove da ne utonu u mulj profane svakodnevice... Bio sam zakleti profesor književnosti, onaj koji se prvenstveno sebi zavjetovao da će na svako učeničko pitanje dati istinit odgovor. Bio sam radijski čovjek, i slušanost podigao za zamašnu desetinu procenata. Danas sam pak knjižar. I kad nisam u knjižari, ja sam u knjižari.
Član ste i Udruženja ljubitelja školjaka. Koje su aktivnosti i ciljevi udruženja?
– Naš utopijski ideal je da se dijete izašlo iz mora uzme zabavljati tako što će tik uz peškir uzeti da u pijesku pronalazi ljušture školjaka i puževa. Da ih kući nosi kao suvenir. Nažalost, realnost je drukčija. Zato udruženje svakog ljeta preduzima akciju tzv. poškoljkavanja oglednih lokaliteta tropskim ljušturama, nešto nalik goranima, ali esencijalno drukčije. Ustanovili smo da je, kao i među ljudima, muka rakova samaca prevelika, te da se oni dan-dva po poškoljkavanju usele u ponuđene im kuće. Tako, danas imamo u Boki jedinstvenu svjetsku atrakciju: da se tropske ljušture kreću na pogon domaćih rakova samaca. Tako je, složićete se, napravljen još jedan, ali ekološki pun krug.
Zalivska čipka
– Lutajući Bokelj za junaka ima jedan cijeli zaliv, ne samo grad, ne samo protagonistu, što je zaista literarna novost. S druge strane, Mediterana je oduvijek bilo malo u srpskoj književnosti. Čitaoci su žedni mora. Prepoznali su, želim da vjerujem, ono što i autoru intimno sve više nedostaje: more! Kao Bokelj sa 314 godina starom adresom, sve teže pronalazim netaknut metar obale, prospektima nepomenut detalj starog grada, neko neoskvrnjeno čudo. Roman je pleten da liči na zalivsku čipku, da svaka rečenica bude barokni ukras u čitalačkom oku... Moj roman ište talentovanog čitaoca, onoga koji će biti spreman na štivo s receptom. Književnost je zbirka djelotvornih recepata, nikako pučka zabava. A ako roman pride nije dosadan, o kakve li radosti i za pisca, i za izdavača, i za čitaoce redom!
Preuzeto sa sajta gradjanski.co.yu »
Povezane vesti
Nikoli Maloviću „Laza Kostić”
Dnevnik subota, 15. mart 2008.
Rečnik srpskoga jezika izdavački poduhvat godine
Danas subota, 15. mart 2008.
Oglasi
Vesti dana
©2008 Naslovi
Komentari